„Zašto je nebo plavo?“, „Kamo ode sunce kad padne noć?“, „Zašto pada kiša?“ – s djecom predškolske i rane školske dobi se ponekad čini kao da pitanja jednostavno nemaju kraja. I koliko god nam bilo najlakše odmah dati odgovor, ne moramo uvijek biti hodajuća enciklopedija. Ponekad je puno korisnije vratiti pitanje djetetu i pustiti ga da samo razmisli.
Kada mu odmah ponudimo gotov odgovor, razgovor tu uglavnom završava. Ako ga pitamo što ono misli, otvaramo prostor za razmišljanje, povezivanje i postavljanje novih pitanja. Dijete tako ne uči samo činjenice, nego i kako doći do odgovora.
„A što ti misliš?“
Sljedeći put kada vam dijete postavi pitanje, pokušajte ovako:
- Vratite pitanje djetetu.
Umjesto da odmah objašnjavate, recite: „To je dobro pitanje. Što ti misliš, zašto se to događa?“ Možda ćete se iznenaditi odgovorom koji ćete dobiti. - Pomozite mu da samo dođe do zaključka.
Ako dijete kaže: „Sunce ode spavati kad padne mrak“, možete nastaviti razgovor: „A što onda osvjetljava nebo ujutro?“ Ne morate ga odmah ispraviti. Dovoljno je postaviti pitanje koje će ga potaknuti da malo bolje razmisli. - Pohvalite razmišljanje, a ne samo točan odgovor.
I kada dijete pogriješi, možete reći: „Sviđa mi se kako si o tome razmišljao.“ Tako mu pokazujete da nije problem ne znati odgovor i da je sasvim u redu pokušavati, pogriješiti i ponovno razmisliti.
Ne morate, naravno, svako dječje pitanje pretvoriti u malu lekciju. Ponekad je dovoljno samo zastati i pitati: „A što ti misliš?“ Upravo iz takvih kratkih razgovora dijete postupno uči kako promatrati svijet, povezivati stvari i samo tražiti odgovore.




